Eye Of The Beholder

Promjene

, , , — Autor blackened88 @ 16:27

Upravo sam dobila poziv da dođem na interviju za posao. Obradovala sam se, jer sam isti dugo čekala. Nisu mi ponudili poziciju koju sam očekivala, ali ni ovo nije loše. Ne znam šta da mislim, niti da li ću dobiti posao, ali vidjećemo. Radi se o radnom jestu gdje bih mogla da se snađem. Donekle je povezano sa mojom strukom i nadam se da ću interviju odraditi kako treba. Trebam maksimalno uključiti svoj šarm i mislim da će sve biti  u redu. Ubaciću po koji šaljivi komentar, čisto da pokažem da nisam prestrašena, bez obzira što mislim da ću biti. Još uvijek se nadam da ću na kraju dobiti posao o kome sam sanjala, ali ako se ovo desi, nije ni to loše. Neću da budem nezahvalna krava, to je sigurno. 

Ovo me je natjeralo da razmišljam. Želim posao u turizmu, a ne želim da radim sa ljudima. U čemu je štos? Mora da se još uvijek nisam oporavila od lošeg iskustva kog sam imala ljetos. Želim to što prije da zaboravim. Školujem se za ovo, skoro pa sam pri kraju studija, red bi bio da se uozbiljim i da pokušam da zavolim to za šta se školujem. Kao mlađa sam sanjala o tome da budem psiholog, ali sam od tog sna odustala kada mi je tata rekao da se u državi u kojoj živimo ne može baš obogatiti od toga. Onda sam odlučila da izaberem nešto što će donositi hranu na sto, a to je turizam. Nisam nikada razmišljala da li volim turizam. U drugom semestru prve godine sam shvatila da me ama baš ni jedan predmet, sem engleskog ne interesuje. Eto mog odgovora. Tog ljeta sam odlučila da se zaposlim u restoranu i turizam mi je postao manje mrzak, jer sam naišla na divne ljude i atmosfera u kojoj sam radila je bila fantastična. Prošlog ljeta sam pošla u Ameriku, sa nadom da će se moj rad cijeniti i da ću dobiti ono što zaslužujem. Veoma sam temeljna i očekujem da moji nadređeni to vide i da to poštuju. Dobila sam sve suprotno. Gosti su uglavnom bili nerazumni i nestrpljivi. Mislili su da se moje cijelo postojanje vrti samo oko njih. Koliko god da sam se trudila, nije vrijedilo. Nadređeni mi je bio jedan vrlo iskompleksiran čovjek, koji mi je poziciju lidera tima dao tek mjesec dana do odlaska kući. Osjećala sam se poniženo. Svi su znali da sam tu poziciju trebala dobiti posle dvije sedmice, a ne posle dva mjeseca. Gledala sam kako tu poziciju dobijaju ljudi koju su spori, koji ne znaju kako da rade u timu, koji ne znaju kako se riješavaju problemi, koji su bili sve... samo ne lideri. Jedva sam čekala da se vratim kući. Bila sam puna bijesa, jer sam imala tako mala, osnovna očekivanja i svejedno bila sam razočarana i skrhana. Da radim mnogo mi nije strano. Odrasla sam u kući gdje se rad i disciplina podrazumjevaju. Ništa se ne dobija tek tako. U sve moraš uložiti dosta truda.  Sve sam radila najbolje što sam znala i za uzvrat sam dobila ništa.

Plašim se da se to iskustvo ne ponovi.   Užasava me da se opet vratim u sektor za koji se školujem jer ne želim da me neko spušta bez razloga. Ne želim da budem ulizica i cinkaroš i da tako dobijem poziciju koju zaslužujem. Znam da je tako najlakše, ali u meni i dalje tinja uvjerenje da se može daleko stići i teškim radom i vjerovanjem. Mislim da možeš stići gdje hoćeš, vinuti se u zvijezde, a da ostaneš svoj. Ne želim bilo kome da se klanjam, ne želim bilo kome da polažem račune. Radiću svoj dio posla, radiću ga temeljno i precizno i mislim da ću uspjeti. Ugledam se na svoga oca. Stigao je daleko, uspješan je, ali nikada nije išao protiv svojih uvjerenja i preko svojih granica. Bio je hrabar, a sreća prati hrabre. 

Nadam se da ću i ja imati istu sudbinu. Hoću, samo ako se budem trudila i ako budem vjerovala, ma koliko teško da postane. 


Powered by blog.rs